O dr. Buteyku

Dr. Buteyko je započeo medicinsku obuku u Rusiji 1946. godine na Prvom medicinskom institutu u Moskvi. Jedan od njegovih praktičnih zadataka uključivao je praćenje disanja krajnje bolesnih pacijenata prije smrti. Nakon stotina sati provedenih na promatranju i evidentiranju uzoraka disanja, mogao je točno predvidjeti, često do minute, vrijeme smrti svakog pacijenta. Disanje svakog pacijenta povećalo se kako se njihovo stanje pogoršavalo i kako se približavala smrt.

Dok je bio na Sveučilištu, dr. Buteyku je dijagnosticirano da pati od maligne hipertenzije, fatalnog oblika povišenog krvnog tlaka što mu je davalo još samo 12 mjeseci života. Pod vodstvom njegovih učitelja dr. Buteyko je istraživao svoju bolest u detalje, iako se činilo da je vrlo malo toga što bi mogao učiniti kako bi ju preokrenuo.

7. listopada 1952., nakon proučavanja kliničke terapije, počeo se pitati je li njegovo stanje, koje ide od lošeg u gore, uzrokovano njegovim dubokim disanjem. Provjerio je to tako što je smanjio disanje. Za nekoliko minuta prestala je njegova glavobolja, bol desnog bubrega i bol u srcu. Da bi potvrdio svoje otkriće, uzeo je pet dubokih udaha i bol se je vratila. Ponovno je preokrenuo svoje duboko disanje i bol je nestala.

Iako ga nije tada tako percipirao, ovo je bilo jedno od najvećih, iako još do sad nepriznatih medicinskih otkrića dvadesetog stoljeća. Dr. Buteyko je utvrdio da disanje, toliko vitalno u održavanju života, ne može biti samo lijek, već i, nevjerojatno, uzrok toliko mnogo bolesti civilizacije.

Sljedeći korak dr. Buteyka bio je naći teoriju koja bi podržala njegovo otkriće. Podaci koji su tada bili dostupni (1952.) od autora kao što su Holden, Priestly, Henderson, De Costa, Werigo i Bohr, činilo se da potvrđuju njegovu hipotezu. Tada je bilo poznato da je izlučivanje ugljikova dioksida dubokim disanjem rezultiralo spazamima koji su smanjili opskrbu kisika vitalnim organima, uključujući i mozak, a čime se potiče ponovno dublje disanje. Time se zatvara začarani krug.

Dr. Buteyko je izmjerio obrasce disanja pacijenata koji pate od astme, ali je također uključio i svoje istraživače koji boluju od drugih bolesti i u mnogim su slučajevima pronašli da su oni također hiperventilirani između napada. Nakon višegodišnjih istraživanja, nastavio je raditi na teorijskim aspektima njegovog otkrića u Središnjoj i Lenjinovoj medicinskoj knjižnici. On je osmislio program za mjerenje disanja i metode obnavljanja disanja pacijenata na normalnu razinu. To uključuje:
• Prebacivanje s disanja na usta na nazalno disanje.
• Opuštanje dijafragme do osjećaja nedostatka zraka.
• Potrebne su male promjene u životnom stilu kako bi se to potpomoglo, a time i put do potpunog oporavka.

Dr. Buteyko je u to doba dobio hladnu recepciju iz medicinskih krugova. Da bi se njegovo otkriće prihvatilo, započeo je klinička istraživanja mješovite skupine od dvije stotine ljudi, nekih bolesnih, a nekih zdravih, 1959. godine. Dana 11. siječnja 1960. godine, znanstvenom forumu Instituta pokazao je korelaciju dubine disanja, razine ugljikovog dioksida u tijelu i stanja zdravlja.

Međutim, za mnoge njegove kolege, dr. Buteyko je ponudio preveliki izazov za puno teorija na kojima se temelji medicina. Sigurno je da bolest, za koju je konvencionalno medicinsko sredstvo bila kirurgija i / ili ekstenzivna primjena lijekova, nije mogla biti riješena samo promjenom disanja. Ipak, to je upravo ono što je Buteyko pokazao. I iako nije bio otvoreno prihvaćen, Buteyko je dobio privremenu podršku profesora Mešalkina, predsjednika Foruma, što je omogućilo nastavak istraživanja.

U godinama koje su uslijedile, dr. Buteyko je nastavio s istraživanjem, uz pomoć tima od dvjesto kvalificiranih djelatnika medicinskog osoblja i korištenjem najsuvremenije tehnologije. Do 1967. više od tisuću bolesnika s astmom i drugim bolestima oporavilo se od svojih stanja njegovom metodom.

Nažalost, profesor Mešalkin neprestano je odbijao dopustiti znanstveno ispitivanje Buteykove metode. Kasnije je uslijedilo zatvaranje njegovog laboratorija i izravna represija. Bilo je čak i izvješća o pokušajima ugrožavanja njegovog života tajanstvenim prometnim nesrećama i trovanjima hranom.

Međutim, u siječnju 1968. godine, nakon porasta javne potpore, ministar zdravstva akademik Petrovsky obećao je da će odobriti prihvaćanje Buteykove metode kao prihvatljive standardne medicinske prakse, ako dr. Buteyko može pokazati stupanj uspjeha od 80% s pacijentima. Ovo je trebalo biti zasnovano na znanstvenoj procjeni teških slučajeva koji se ne mogu liječiti konvencionalnom zdravstvenom procedurom. Četrdeset i šest pacijenata je naučilo njegovu metodu, a rezultati su zapanjujući: 100% pacijenata službeno je dijagnosticirano kao izliječeno. Međutim, u nevjerojatnom odvijanju događanja i bez ikakvog razloga koji se može utvrditi, krivotvoreni rezultati proslijeđeni su ministru. To je rezultiralo zatvaranjem dr. Buteykovog laboratorija.

No, dobar je liječnik ustrajavao i, u travnju 1980., nakon pokusa u Lenjingradu i Prvom Moskovskom institutu za pedijatrijske bolesti, Buteykova metoda disanja službeno je priznata sa 100% uspjeha. Istraživanje je vodio Odbor za znanost i tehnologiju Sovjetskog ministarstva.

Savezni odbor za izume i otkrića službeno je priznao Buteykovo otkriće 1983. godine i izdao je patent pod nazivom “Metoda liječenja hipokapnije”, (Autorska potvrda br. 1067640 izdana 15. rujna 1983.). Zanimljivo je da je datum otkrića naveden u dokumentu datiran 29. siječnja 1962. godine. Njegovo je otkriće službeno priznato dvadeset godina nakon što je postignuto.

Više od dvjesto medicinskih stručnjaka trenutačno podučava ovu terapiju iz centara smještenih u većim gradovima diljem Rusije. Dr. Buteyko je napisao preko pedeset znanstvenih publikacija prikazujući pojedinosti odnosa disanja i ugljikova dioksida, a najmanje pet doktorskih disertacija su napisale njegove kolege. Temelj Buteykove metode disanja, koja detaljno opisuje odnos između ugljičnog dioksida i vremena zadržavanja daha, dio je medicinskog kurikuluma na sveučilištima.

Patrick McKeown se sastao s profesorom dr. Buteykom tijekom ožujka 2002. godine u Klinici Buteyko u Moskvi. U vrijeme sastanka, njegovo zdravlje se pogoršalo zbog vrlo ozbiljne prometne nesreće u kojoj je bio uključen prije deset godina. Iako je redovito posjećivao kliniku, tada se povukao u mirovinu i umjesto toga posvetio je um pitanjima duhovne prirode.

U petak, 2. svibnja 2003. u 4:05 sati (Vrijeme u Moskvi), profesor dr. Buteyko se oprostio od ovog svijeta s nekim vrlo dubokim nadahnućima. Njegova smrt došla je kao priličan šok mnogim ljudima širom svijeta koji su doživjeli izvrsno zdravlje kao rezultat njegovog životnog djela. Pokopan je u Feodosiji na Krimu.

Sjećanje na njega će živjeti i rasti kada sve više i više ljudi čuje o njegovu otkriću.

Godine 1990. Buteykovu metoda disanja donio je van Rusije u Australiju Sasha Stalmatski. Radivši iz svog stana u Sydneyu, počeo je liječiti samo ruske prijatelje i obitelj. Postupno se tijekom godina sve više ljudi naučilo novoj metodi i medijska pokrivenost i u novinama i na TV pomogla je povećati svijest o metodi. Godine 1995. Stalmatski je donio ovu metodu u Veliku Britaniju i već niz godina ona se prakticira u poznatoj Klinici Hale (otvoreno 1988. godine od strane princa Charlesa).

Procjenjuje se da je tijekom posljednjih pet desetljeća više od 100.000 ljudi naučilo i primijenilo tu terapiju u Rusiji, oko 25.000 u Australiji i Novom Zelandu, te tisuće u Velikoj Britaniji.

Buteyko metoda disanja propituje uvjerenje da je prekomjerno disanje korisno i otkriva mnoge uzroke bolesti neobjašnjive suvremenom medicinom. Izgleda izvanredno da moderna medicina, sa svim svojim istraživanjima i resursima, ljudskim, tehničkim i znanstvenim, kontinuirano nije uspjela potvrditi povezanost između prekomjernog disanja i raznih medicinskih stanja, posebice astme.