Važnost disanja

Dr. Natalia Lapa i dr. Sergei Lapa

Disanje je jedna od najvažnijih i „najtrenutačnijih“ od svih vitalnih funkcija tijela, a ipak njegovo razumijevanje, a kamoli njegova korekcija i terapijska upotreba, u komplementarnoj medicini nipošto nije dovoljno. Cilj je ovoga članka rasvijetliti neka od zbunjujućih pitanja o disanju.

Samo postojanje našeg fizičkog tijela u okolini zahtijeva nekoliko “interakcija” i “razmjena”:

• razmjena kisika i ugljikova dioksida između atmosfere i tijela kroz disanje;

• razmjenu organskih tvari (prehrana, defekacija) koju pruža probavni sustav;

• razmjenu topline (emitiranje, čuvanje ili apsorbiranje topline uglavnom kroz kožu) s okolinom koju osigurava termoregulacijski sustav;

• kretanje tijela osigurava lokomotorni sustav (kosti, zglobovi i mišići);

• informacijsku, emocionalnu i duhovnu razmjenu osiguravaju središnji živčani sustav, čakre, meridijani i kanali.

Ako bilo koja od tih interakcija krene pogrešno, uslijedit će bolest. Međutim, u stvarnosti bolesna osoba ima mnoge ili sve te sustave poremećene, iako u različitoj mjeri. Terapeut treba odlučiti kojem sustavu treba obratiti pozornost, kojim redoslijedom te kako ih treba ispraviti. Na raspolaganju su nam brojne teorije, tehnike i prakse koje se bave probavnim problemima: prehrana za isključivanje alergena, dijete protiv gljivica, vegetarijanstvo, veganstvo, prehrana sirovom hranom, makrobiotika, Hayeva dijeta, Gersonov sustav, Bircher-Bennerova prehrana – da ih spomenemo tek nekoliko. Popis pristupa lokomotornim, termoregulacijskim ili mentalno-emocionalno-duhovnim problemima gotovo je beskrajan. Ali to nije slučaj s dišnim sustavom. Jedini sustav poznat na Zapadu je pranajama – dio joge.

Ne sumnjam da izvorna verzija pranajame djeluje, ali za to je potrebno nekoliko godina posvećenosti pod izravnim nadzorom gurua. Na Zapadu je toliko pojednostavljena i iskrivljena da nije samo beskorisna, nego i šteti pacijentu. Također se povremeno možete susresti s umirovljenim pjevačima ili fizioterapeutima koji koriste jedan oblik vježbi disanja – oni u biti ponavljaju varijacije “punog disanja” iz pranajame, zagovarajući ideju da svi problemi proizlaze iz nedovoljnog, plitkog disanja koje ne isporučuje dovoljno kisika te da bismo trebali disati više i dublje. 

Međutim, relativno nedavno (Lewis T, 1916; Willson i Caroll, 1919) primijećeno je da su kronični umor i iscrpljenost vojnika i radnika u Prvom svjetskom ratu bili uzrokovani „reakcijskim disanjem“ (tj. hiperventilacijom ili previše disanja). Kasnije su se uobičajene poteškoće kao anksioznost, stres, napadaji panike, sindrom kroničnog umora i gubitak sna bili povezani s hiperventilacijom (Nixon, P 1985, 1993; Clark, D 1985; Lewis, B 1954; Bradley, D 1991). 

Ali, nitko od njih nije otišao tako daleko kao rusko-ukrajinski liječnik Konstantin Buteyko, koji je ne samo dokazao da je kronična hiperventilacija zapravo uzrok astme, hipertenzije, ishemijske bolesti srca, alergijskih reakcija i više od 150 drugih “bolesti civilizacije”, nego i stvorio učinkovit, sveobuhvatan i znanstveno provjeren sustav “namjernog prestanka dubokog disanja” (Buteyko, K 1962, Genina, V 1982)

Disati ili ne disati? To je pitanje (isprike bardu) s kojim se suočava svatko (pacijent ili praktičar) koji je ikada počeo razmišljati o disanju.

Iako je savjet da se „duboko udahne“ da bi se apsorbiralo više „prane“, „chi“ ili jednostavno kisika jako star i sveprisutan, iznenađujuće je koliko je slabo potvrđen iz znanstvenog, ezoteričnog ili čak zdravorazumskog gledišta.

Nema dokaza da povećana ventilacija kod nekritično bolesnih pacijenata može poboljšati zasićenost krvi kisikom, za koju je utvrđeno da u većine bolesnika iznosi 96-98% i da iz fizioloških razloga ne može narasti iznad 98%. Također je dokazano da zasićenost kisikom kod onih koji prakticiraju plitko disanje u udobnoj zoni ili u ekstremnim vježbama držanja daha ne pada ispod 95% odnosno 92-93% (Buteyko, K. 1962.) što je dobrano unutar fizioloških raspona. Što je važnije, korištenje kisika u tkivima kod onih koji prakticiraju Buteykovo plitko disanje, čime se povećava razina ugljikova dioksida u mirovanju, značajno se povećava pomicanjem krivulje disocijacije kisika udesno (Bohrov efekt).

Iako je istina da hipoksija igra važnu ulogu u oštećenju stanica u kritično bolesnih ili ozlijeđenih pacijenata, i većina će imati koristi od dodatne potpore kisika i ventilacije, ta se praksa ne bi trebala automatski primjenjivati na opću populaciju jer je većina nas ionako kroničnih hiperventilatora. Naša je gruba procjena da oko 95-98% opće populacije previše diše (vidi definiciju hiperventilacije i kako se testirati dolje).

Iz ezoteričnog kuta gledanja ideja dubokog disanja da bi se dobilo više “chi” ili “prane” samo je pogrešno shvaćanje drevnih tehnika. Prema njima postoje dvije vrste “chi”: unutarnja i vanjska, a cilj je probuditi i povećati unutarnju, a ne gutati vanjsku. Osim toga, “puno disanje” je samo početni dio sustava. U pranajami, disanje se kontrolira i dijeli na dijelove; može biti, recimo, omjer 2-1-2-1, pri čemu je udisanje – 2, zatim pauza – 1, izdisaj – 2, pauza – 1. Tako možete početi s udisanjem 6 (sekundi ili otkucaja srca), pauzirajte 3 sekunde, izdišite 6 sekundi, pauzirajte 3 sekunde, zatim ponovite. Dio koji se obično izostavlja jest da treba napredovati do, recimo, 16-8-16-8 ili više, možda 32-16-32-16. To bi bilo samo 2 udisaja u 3 minute (u usporedbi sa 16-18 u minuti kod prosječne odrasle osobe) – miljama daleko od hiperventilacije. Ako osoba to može postići, disat će “kao da ne diše” – što je način na koji učitelji joge opisuju idealno disanje. U staroj Grčkoj “lagano disanje” bilo je siguran znak dobra zdravlja. Nažalost, mnogi ljudi uzimaju iz cijelog sustava samo dio “duboko disanje” i primjenjujući ga u svakodnevnom životu uvučeni su u tešku hiperventilaciju koja im na kraju narušava zdravlje.

Zdrav razum će vam reći da nešto nije u redu s nekim tko u mirovanju uzdiše i nema daha, da bi mu možda trebala liječnička pomoć. Zaduha pri laganim vježbama siguran je znak slabe tjelesne kondicije i ne može se tumačiti kao „jaka pluća“ osobe koja prakticira vježbe dubokog disanja.

Složiti se da je neki oblik “smanjenja” ventilacije bolji način rješavanja problema s disanjem (i drugih) znači složiti se da većina nas hiperventilira. Prije nego odgovorimo na pitanje zašto to činimo, trebali bismo definirati što je hiperventilacija.